Obraćanje pažnje: moć percepcije

Ukoliko biste snimili sportistu kako vježba a potom odgledali usporeni snimak, odmah biste mogli primijetiti mnogo više detalja u načinu na koji se on kreće, u poređenju sa radnjama koje se uočavaju pri normalnoj brzini. Mogli biste takođe uočiti mnogo više pojedinosti koje se odvijaju u drugom planu. Ukoliko biste bili biomehaničar ili istraživač u oblasti sportskih nauka, mogli biste ocijeniti učinak sportiste, njegovo držanje, ekonomiju pokreta i tako dalje, a zatim iskoristiti ove informacije da mu pomognete da poboljša način kretanja. Ako biste ovog sportistu doveli u laboratoriju, mogli biste priključiti senzore pokreta na sve zglobove i kičmu, a zatim izmjeriti njihovu međusobnu usklađenost i efikasnost uz pomoć kompjuterskog programa. Pored toga, mogli biste priključiti elektrode na tijelo sportiste da ocijenite kvalitet mišićnog tonusa i odredite polja suvišne napetosti. Redovni tretmani kod osteopate ili kiropraktičara mogli bi olakšati simptome upornih strukturnih poremećenosti. Možda bi se mogla izmjeriti čak i aktivnost mozga, u pokušaju da se samo odredi koliko se dobro sportista koncentriše i fokusira, i da se definiše da li je „u zoni“. Ili, jednostavnije, možete ga samo naučiti tai chi.

U početku, najprepoznatljivije obilježje treninga tai chi-ja je da se on odvija sporo, povremeno ga karakterišući čak potpuno odsustvo očiglednih spoljašnjih pokreta (tj. Zhanzhuang). Upravo ta sporost i mirnoća omogućavaju odvijanje ključnih neuroloških i fizioloških procesa u tai chi-ju, dajući nam vremena da naučimo kako da tačno osjetimo, lociramo i procijenimo svoje tijelo iznutra, u okviru i u vezi sa našim spoljašnjim okruženjem. Učenje kako da direktno i precizno osjetimo svoje unutrašnje ustrojstvo omogućava nam da optimizujemo i integrišemo svoje fizičke i mentalne kapacitete u punoj mjeri, i tako postignemo zdravlje i kondiciju koje su neophodne za ispunjen život i ključne u borilačkim vještinama. Kako učite i vježbate spore, lagane pokrete tai chi-ja, fokusiranje uma na posao koji obavljate je ključno da bi se razvila sposobnost opažanja i uticanja na mehanizme svojih sopstvenih unutrašnjih procesa – vježbanjem možete postati sopstveni biomehaničar, sopstveni istraživač u oblasti sportskih nauka. Kako se opažanje poboljšava, počinjete da jasno osjećate kako je tijelo povezano, kako se pokreće i funkcioniše prirodno, kao integrisani sistem a ne kao skup zasebnih djelova koji su samo koordinisani i kontrolisani.

Vježbajući na ovaj način, mi postupno otkrivamo i usavršavamo prirodne principe tai chi-ja, umjesto da ih na neki način namećemo sebi (uobičajena zabluda). Ovdje je najveća briga usmjerena na razvijanje dovoljne svijesti i opažanja, budući da se bez njih ne mogu prepoznati ključne neusklađenosti u tijelu, niti se jasno i precizno može osjetiti kako se tijelo zaista kreće i funkcioniše. Dalje, vježbanje i jačanje naših proprioceptivnih i kinestetičkih sposobnosti direktno stabilizuje i jača strukturu našeg tijela aktiviranjem obično zapostavljenih tonusnih motornih jedinica [i]. Upravo nam sporost i mirnoća daju vremena da to učinimo, da obratimo pažnju na tijelo i um i otkrijemo šta oni zaista rade, umjesto na to šta mi mislimo da rade ili šta bismo željeli da rade, te samo treniramo slijepo i neprikladno. Sa intelektualne strane, neko može dobro poznavati anatomiju čovjeka, tradicionalnu kinesku medicinu ili pročitati svaku knjigu o teoriji tai chi-ja, ali to ne znači da zna da primjenjuje tai chi.Teoretisati je lako, ali se praksa stiče neprekidnim vježbanjem i direktnim iskustvom:

„Ukoliko se u potpunosti oslonim na knjige, onda je bolje nemati knjige. Ukoliko se u potpunosti oslonim na učitelje, onda je bolje nemati učitelje“ T. T. Liang [ii].

Svi možemo da u nekoj mjeri osjetimo svoje tijelo i um. Ukoliko to ne bi bio slučaj, uspješna interakcija sa spoljnim svijetom ne bi bila moguća. Međutim, kada se zaista udubimo u svoju fizičku dimenziju, iznenađujuće je koliki dio sopstvenog tijela ne možemo jasno osjetiti ili smo ga potpuno nesvjesni. Pod pretpostavkom da naš nervni sistem radi kako treba, potencijalno ne postoji dio sebe koji ne možemo osjetiti. [iii] Međutim, naša uobičajena mentalna zauzetost jasno odvlači pažnju sa precizne percepcije i svjesnosti. [iv] Zapravo, čini se da su sva naša čula otupjela razmišljanjem. Nažalost, od najranijeg doba mi smo učeni da ignorišemo veći dio tijela i njegovih utisaka u prilog mentalnoj  aktivnosti. Moramo sjedjeti cijeli dan u školi i gubiti veliki dio naše prirodne snage, svijesti i slobode pokreta, naročito u donjem dijelu tijela. Mnogi od nas i nakon školovanja nastavljaju sa poslovima koji se obavljaju u sjedećem položaju. Možemo postati preokupirani neprestanim razmišljanjem dok istovremeno sve manje bivamo svjesni svojeg tijela, i skloni smo da više vodimo računa o svojim mislima i tome kako tijelo izgleda spolja, nego o tome kako se ono osjeća i kako funkcioniše iznutra. Rastužuje to što na svoje tijelo zaista počinjemo da obraćamo pažnju obično tek onda kada počnemo da starimo i kada nas nešto zaboli. Za mnoge od nas, čak i kada vježbamo i svjesno koristimo svoje tijelo, naglasak je na izreci „bez bola nema ni dobitka“, te slijepo i nanovo još više forsiramo svoje tijelo ignorišući prekomjernost fizičkih senzacija koje nam sugerišu da svoje tijelo koristimo potpuno neekonomično.

Izgleda da u našoj kulturi ne možemo da ne razdvojimo um od tijela. Čak i jezik zahtijeva takvu podjelu. Ipak, da bismo bilo šta uradili dobro, moramo da shvatimo ovu suštinsku grešku. Kako bismo razumjeli integrisanu prirodu uma i tijela, moramo priznati da je um, kao funkcija mozga, u osnovi otjelotvoren tj. fizička stvar. Ovaj zadivljujući organ čini samo vrh širokog nervnog sistema koji prožima cijelo tijelo. [v] Ukoliko pristupamo umu i tijelu kao integrisanoj cjelini, ne možemo razdvojiti treniranje mišića od naše mentalne aktivnosti, pošto su oni očigledno neraskidivo povezani. [vi] Treniranje tijela jasno zahtijeva smirivanje  i treniranje uma, pošto je on aktivno zaokupljen svojom promatračkom i otjelotvorenom prirodom.

Prvi i najvažniji princip u tai chi-ju je da naučimo kako da obraćamo pažnju na ono što radimo. Budući da se uglavnom brinemo za poboljšanje svojeg zdravlja, što predstavlja razuman osnov za sve ostalo, mi učimo da obraćamo pažnju na tijelo i svoja čula. Obraćanjem pažnje na tijelo možemo puno toga saznati o načinu na koji ga koristimo i početi da razvijamo opipljiv osjećaj i dobar odnos sa svojim suštinskim unutrašnjim ustrojstvom. Odatle možemo unapređivati vještine kao što je učenje kako da se opustimo i krećemo sa lakoćom, strukturni integritet, ravnotežu i povezanu snagu. Obraćanje pažnje na tijelo i udubljivanje u direktno iskustvo mnoštva njegovih percepcija je koliko mentalni toliko i fizički proces. Ne možemo se usredsrijediti na osjećanje i osluškivanje tijela jasno, ukoliko je um zaokupljen nečim drugim i ukoliko razmišljamo o nečemu drugom ili odlutamo u neko maštanje. Vježbanjem se može naučiti kako da zaokupimo um na koristan način i usmjerimo ga na sadašnji trenutak kroz svoju percepciju čula. Često nalazimo da je naš um konstantno zaokupljen razmišljanjem. Učenjem kako da obraćamo pažnju na čula možemo živjeti mnogo slobodnije, a ne da se nama jednostavno upravlja sa vrha ka dnu.

Vještina obraćanja pažnje može znatno promijeniti nečiju sposobnost jer se direktno suprotstavlja neefikasnom kretanju, aktivnostima i uobičajenim „greškama“ pošto se uči da se pažnja mnogo više obraća na ono što se radi. Ona vas drži prizemljenim u sadašnjem trenutku umjesto da odlepršate u  auto-pilotu. Obraćanjem pažnje može se dobiti povratna informacija koja je neopohodna da se napravi razlika između onoga što tijelo zaista čini i onoga što mislimo da tijelo čini, a to su često dvije sasvim različite stvari. Primjera radi, ja mogu misliti da je moje držanje prilično uravnoteženo zbog toga što je uobičajeno. Međutim, kada ustanem i zaista se usredsrijedim na osjećanje i obratim pažnju na svoje tijelo, otkrivam da imam tendenciju da se naginjem nazad [vii]. Isto tako, sebe mogu smatrati prilično opuštenom osobom, ali na fiziološkom nivou moje nadbubrežne žlijezde godinama rade užurbano da bi me održale u stanju spremnosti ili pod stresom, pa je to jednostavno postao moj uobičajeni način funkcionisanja koji i ne primjećujem. Postajući svjesni, mi prestajemo da slijepo funkcionišemo po automatizmu i tako imamo šansu da omogućimo poboljšanje svojeg zdravlja i svoje odabrane vještine na mnogim nivoima

Kako bismo optimalno procijenili kako koristimo svoje tijelo, ta procjena treba da se ostvari na ličnom planu, iznutra, putem osjećajnog utiska kao što je propriocepcija. Ovaj sjajni termin odnosi se na unutrašnji fizički osjećaj pozicioniranja tijela u trodimenzionalnom prostoru. Upravo putem propriocepcije mi osjećamo svoje unutrašnje ustrojstvo i mehaniku i procese sopstvenog kretanja i držanja. Bez propriocepcije, jednostavne radnje poput hodanja ili dohvaćanja čajnika bile bi veoma teške, gotovo nemoguće. Obično je kod vrhunskih sportista prisutan natprosječan stepen ovog fascinantnog atributa, a kod vrhunskog poznavaoca tai chi-ja možda čak i veći! Kako je Joda iz trilogije „Zvjezdanih staza“ zagrgotao: „Luk… moraš osjetiti snagu“. Tako i mi u tai chi-ju želimo da se udaljimo od intelektualiziranja o našem vježbanju, tijelu i načinu na koji ono treba da se kreće, te umjesto toga težimo razvijanju tačnog osjećajnog utiska direktnog iskustva našeg tijela i uma u sadašnjem trenutku kao osnove za svo kasnije vježbanje. [viii]

Nevjerovatno je da obično kada postoje praznine u našoj propriocepciji i kinesetičkoj svijesti, onda postoje uobičajena ograničenja i prepreke kretanja u odgovarajućim djelovima tijela koje nesvjesno koristimo. [ix] Naše vezivno tkivo, miofascijalna mreža koja drži na okupu cjelokupnu ljudsku figuru od glave do pete i u osnovi čini strukturu našeg tijela, počinje da gubi svoj ključni elastični karakter i postaje nesavitljiva. Na sličan način se smanjuje stabilnost i pokretljivost zglobova kada su stalno nesvjesno korišćeni, na taj način dalje ugrožavajući strukturu i funkciju cijelog tijela. Sporedni efekat svega ovoga je da je bez potpunog uključivanja naših čula strukturni integritet cijelog tijela ugrožen, što postepeno ometa sve glavne funkcije i pokrete. [x] Kako bismo dobro obavili bilo koju radnju, moramo da radimo na tome da se oslobodimo suvišne napetosti koja ometa naše prirodno kretanje, percepciju i tok svjesti. Na sličan način, moramo nastojati da mi kao cjelina funkcionišemo jedinstveno, uravnoteženo i homogeno jer se na taj način dolazi do zdravlja. Unapređenje naše sposobnosti da osjećamo i budemo svjesni svojih aktivnosti tako može biti osnov za poboljšanje našeg zdravlja.  Sve to dolazi putem svijesti, osnovnog instrumenta uma koji ga čvrsto prikiva za tijelo. Ne samo da takvo vježbanje svijesti održava zdravo tijelo bez ograničenja i bola, već takođe služi i kao nevjerovatan instrument za smirivanje prezauzetog uma. Svjesno osjećanje tijela direktno nas dovodi u kontakt sa sadašnjim trenutkom, onome u kojem se sve dešava, i uvježbava um da se fokusira i odvrati od beskonačnog ljuljanja kao da je na automatskom pilotu. Literatura u oblasti moderne neuronauke sugeriše da ova uvježbana „sadašnjost“ zapravo izgrađuje nove neurološke puteve u mozgu i vrlo je slična visoko-efikasnoj „zoni“ u koju vrhunski sportista uđe kada je u dobroj formi. Ona takođe ima neke sličnosti sa različitim „Mindfulness“ (potpuna svjesnost, pomnost) praksama koje su trenutno aktuelne.

Od svih sistema vježbanja, tai chi je jedinstven po tome što posebno uvježbava propriocepciju kao najosnovniji i ključni uslov. Za učenje da se osjeti cjelovitost našeg tijela potrebni su vrijeme i vježba, ali kako se poboljšava ta sposobnost, tako se poboljšava i sve ostalo. Ona naglašava kretanje, držanje, ravnotežu i snagu. Usmjeravanjem ravnoteže između našeg unutrašnjeg svijeta i spoljašnosti, možemo razviti integrisaniji i bolji način života. Učenje bilo čega što je novo može, naravno, biti puno izazova i to je sjajno zbog toga što nas upravo taj proces učenja drži mentalno i fizički agilnim koliko i sadržaj onoga što učimo. Upravo ovo iskustvo u velikoj mjeri doprinosi neuroplastičnosti mozga, na taj način održavajući naš um svježim. [xi] U ovom smislu možemo i svoje tijelo održavati „svježim”, kontinuirano učeći nove načine kretanja i preispitujući uobičajene načine svojeg držanja koji ograničavaju naše prirodno kretanje.

Sam Moor podučava tai chi chen stil i yiquan kao svoj redovni posao širom Saseksa.www.sussextaichi.co.uk.

Reference:


[i] Richardson, C. et al. Therapeutic Exercise For Spinal Segmental Stabilization in Low Back Pain. 1999, Churchill Livingstone.

[ii] Olson, S. Steal my Art: The life and times of Tai Chi Master T.T. Liang. 2002, North Atlantic Books.

[iii] Myers, T. Anatomy Trains (second edition). 2009, Elsevier.

[iv] Didonna, F. et al. Clinical Handbook of Mindfulness. 2009, Springer.

[v] Siegal, D. The Mindful Brain. 2007, W. W. Norton and Company

[vi] Oschman, J. Energy Medicine in Therapeutics and Human Performance. 2003, Elsevier.

[vii] Xiaowang, Chen. The Five Levels of Taijiquan. 2012, Singing Dragon.

[viii] Dawkins, R. The Magic of Reality – How We Know What’s Really True. 2011, Bantam Press.

[ix] Schultz, R. and Feitis, R. The Endless Web: Fascial Anatomy and Physical Reality. 1996, North Atlantic Books

[x] Schleip, R. et al. Fascia: The Tensional Network of the Human Body. 2012, Elsevier.

[xi] Siegal, D. The Mindful Brain. 2007, W. W. Norton and Company

Many thanks to Suzana Perkovic for translating this article from English into Montenegrin.

 

Advertisements

About John Rogers

In short, I'm a Taiji Quan practitioner looking to generate interest in, and enthusiasm for Taiji in as many people as possible in Montenegro and neighbouring countries.
This entry was posted in Taiji. Bookmark the permalink.

2 Responses to Obraćanje pažnje: moć percepcije

  1. Mirjana Delic says:

    everything so true. changes that we feel inside by practicing Taiji are amazing. the “present” moment and mindfulness are becoming gradually our everyday life 😀

  2. abogetic@beotel.net says:

    Dear Sir,

    I am interested in classes, so where and when I should come?

    I am beginner.

    Thank you and kind regards! Ana Bogetic

Comments are closed.